Treneri diljem nogometnog svijeta dive se igrama Juliána Álvareza; čak je i Barcelona bila spremna platiti visoku odštetu kako bi ga dovela. U modernom nogometu istinske zvijezde često nisu igrači koji se moraju prilagođavati sustavu, već oni kojima se sustav prilagođava. Uzmimo za primjer Erlinga Haalanda u Manchester Cityju: njegove sposobnosti ne zahtijevaju od njega da aktivno sudjeluje u izgradnji igre iz veznog reda; umjesto toga, momčad ga okružuje suigračima koji mu pružaju podršku. Budući da je Haalandova sposobnost završnice ključna, Manchester City spreman je osigurati potreban kadar kako bi olakšao njegovu igru.

Julián Álvarez nije sputan ograničenjima krutog sustava, no to stvara svojevrsnu dilemu. Ako igrač može raditi pomalo od svega, traže li treneri od njega jednostavno sve više? Često, što je igrač svestraniji, to mu je teže osigurati stalno mjesto u početnoj postavi gdje bi doista mogao zablistati. Primjerice, dok je nosio Manchester City dres  i šorc, činilo se da nije dobio pravu priliku igrati u skladu sa svojim punim potencijalom. Kada je Kevin De Bruyne bio ozlijeđen, Álvarez je uskakao u vezni red; kada je Erling Haaland izostao, prebacivao se u vrh napada kako bi predvodio ofenzivu.

Situacija je slična i u Atlético Madridu, gdje može pokriti različite pozicije – no koja je zapravo *njegova* pozicija? Iako mu talent omogućuje prilagodbu ulogama u napadu i veznom redu, ta svestranost u određenom smislu može postati problem. Upravo zato sada želi nositi Barcelona dres i šorc; vjeruje da će tamo vjerojatnije u potpunosti doći do izražaja njegove sposobnosti. Naposljetku, nogometne zvijezde kojih se svijet najbolje sjeća rijetko su oni tihi heroji koji diskretno rješavaju deset različitih problema za momčad. Sada, u dobi od 26 godina, Julián Álvarez želi biti ključni igrač oko kojeg se gradi taktika, a ne sporedni akter koji se neprestano prilagođava drugima.